Pretraži FILMSKI BLOG

18 rujna 2010

Na putu (2010)


BiH/Austrija/Njmečka/Hrvatska,2010, drama, 100 min.

Uloge: Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Marija Hohn, Jasna Beri...


Režija: Jasmila Žbanić


Drugi po redu dugometražni igrani film Jasmile Žbanić već je od samog početka izazivao niz kontraverzi, ili prijetio da ih izazove, prvenstveni zbog teme koju obrađuje, tačnije načina na koji obrađuje ljubavnu priču dvoje ljudi u post-ratnom Sarajevu. 

Luna i Amar mladi su ljubavni par koji pokušava imati dijete. Luna (Zrinka Cvitešić) je stjuardesa a Amar (Leon Lučev) kontrolor leta koji bude suspendiran nakon što se otkrilo da pije na radnom mjestu. No nakon što Amar sretne ratnog druga Bahriju, životi dvoje mladih ljudi promijenit će se iz korijena. Bahrija je naime pripadnik selefijskog pokreta- vehabija – koji Amaru nudi privremeni posao u zatvorenoj vehabijskoj zajednici. Luna isprva pokušava prihvatiti Amarov preobražaj, no vremenom postaje jasno da ova ljubav nije moguće. Ili barem ne na način na koji je ona ispričana u ovom filmu. 

Posljednja scena filma završava se prividom njihova rastanka a nastavak priče, prema priznanju same redateljica, može za sebe izgraditi svaki gledatelj pojedinačno. Iako po vlastitom priznanju, Žbanićeva eksplicitnom naracijom priča ljubavnu priču, baš kao i u svom prvom fillmu Grbavica, otvara skoro pa tabu temu modernog bh.društva a to je prisustvo i način života vehabijske zajednice koja egzistira neintegrirano i gotovo paralelno bh.zajednici. Umijeće Jasmilinog uratka je u tome što u cijeloj priči ostaje neutralna (film uistinu niti je anti-islamski niti je pro bilo kojoj ideji), lišena balkanske euforične pretencioznosti,  baš kao što ostaje neutralna u ljubavnoj priči dvoje ljudi čije je karakterne crte suptilno izgradila. 

Film Na putu premijerno je prikazan na berlinskom filmskom festivalu 2010.u glavnoj selekciji, u kojoj je četiri godine ranije, za film Grbavica, Jasmila Žbanić bila nagrađena glavnom nagradom „Zlatni medvjed“.

Kratki film o ubijanju / Krotki film o zabijaniu / (1988)


Poljska, 1988., drama, 84 min.

Režija: Krzysztof Kieslowski

Uloge: Miroslaw Baka (Jacek Lazar), Krzysztof Globisz (advokat Piotr Balicki), Jan Tesarz (taksista), Krystyna Janda (Dorota), Olgierd Luaszewicz (Andrzej)...

Proslavljeni Kratki film o ubijanju, Krzysztofa Keislowskog snimljen je kao segment njegova Dekaloga inspiranog sa 10 biblijskih zapovijedi nastalog u produkciji poljske televizije. Dva segmenta tv-dekaloga distribuirana su u formi filma od kojih je prvi „Ne ubij“ preimenovan u Kratki film o ubijanju. Treba istaći i činjenicu da je Dekalog nastao na zalazu poljskog komunizma, kojeg je Kieslowski oštro kritizirao, ali svjestan činjenice da sama demokratizacije ne rješava brojne društvene dileme,Kieslowski se okrenuo univerzalnim temama. 

Priča je to o mladom Jaceku koji besciljno luta sumornim betonskim kvartovima Warszawe a zatim, bez ikakvog očitog motiva, brutalno ubije taksistu. Nedugo zatim biva uhapše i izveden pred sud. Za branitelja mu je dodjeljen mladi Piotr Balicki, koji kroz svoje prvo vatreno krštenje preispituje i svoj cinični stav prema sudstvu i pravnom poretku uopće.

Film je izazvao mnoge kontraverze najprije zbog izrazito realističnog prizora ubistva taksiste te Jacekova smaknuća prilikom izvršenja smrtne kazne. U samoj Poljskoj, socijalne implikacije filma bile su iznimne samom činjenicom da je pokrenuo zahjteve za ukidanjem smrtne kazne. Film je s druge strane proslavio Kieslowskog te mu donio niz značajnih priznanja među kojima treba istaći nagradu Europske akademije za film te specijalnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu.

Mnogi drže da se radi o iznimnom remek djelu europske kinematografije obzirom na savršenost filmske cjeline u odnosu na prostor i vrijeme u kojem se ona odvija. Posebno je hvaljena fotografija Slawomira Idziaka, koji je za potrebe snimanja filma koristio 600 različitih filtera kako bi atmosferu oko glavnog junaka i cijele priče učinio depresivnom i tamnom. Filteri su uklonjeni pred kraj filma, kao simbol njegova završetka.

Filmski su podmotivi brojni. Kieslowski se tako bavi i uticajem slučajnosti na život pojedinca a portret jednog zločina, pretvara u instrument majstorske dramaturške implikacije različitih životnih sudbina prikazanih na vrlo jednostavan ali do perfekcije suptilan način, kroz jedan surovi zločin ali i isto tako surovu kaznu.
Ocjeni film: