Vrtoglavica /Vertigo/ (1958)
SAD, 1958, triler, 128 min.
Režija: Alfred Hitchcock
Uloge: James Stewart (detektiv John «Scottie» Ferguson), Kim Novak (Madaleine Elster/Judy Barton), Barbara Bel Geddes (Midge Wood), Tom Helmore (Gavin Elster)...
Umirovljeni detektiv Scottie Ferguson unajmljen je od strane svog prijatelja sa koledža sa zadatkom da prati njegovu suprugu jer sumnja da ga vara. Scottie počinje pratiti gospođu Elster čime započinje kompleksni vrtlog u kojeg bude uvučen, uzrokovan Scottijevom vrtoglavicom zbog čega je i umirovljen te prilično uzburkanom prošlošću gospođe Elster. Stvari se odvijaju u dva pravca: gospođa Elster pati od amnezije ili se tako čini, naizgled, nije ni svjesna da luta ulicama San Francisca. S druge strane Scottie je zaljubljen u nju ali mu nije jasna u koju od njih. Gospođa Elster naime ima dvojni identitet. Ukratko,priča o dvije obsesije: obsesija vlastitom prošlošću i obsesija ženom.
Naizgled jednostavna priča čija produkcija nije potpisana od strane reditelja Alfreda Hitchcocka iako njemu pripada, početak je, priznat će mnogi, podžanra psihološkog trilera u njegovom savremenom izdanju, na čiju se tradiciju naslanjaju mnogi kasnije nastali filmovi ponajprije Brian de Palme i Davida Lyncha. Hitchcock je ostao avangardan. Christopher Nolan tako u oba svoja filma (Memento i Nesanica) koristi motiv bolesti kako bi iskonstruisao priču o svojim likovima koji kao i Hitchcockova gospođa Elster ne znaju da li pripadaju prošlosti ili sadašnjosti. Steven Spielberg kopira njegovu tehniku kamere zoom-in i vraćanje unazad kojom se stvara specifična dubina slike.
Vertigo, izazvan strahom od visina, također se može svrstati pod pojam:čisti Hitchcock što podrazumijeva vizuelne inovacije, priča sa kojom nikad niste načisto jer se stvari odvijaju mimo onoga što se očekuje te efekti filmskog soundtracka koji pravi tenziju u momentima kada im dramaturški nema mjesta. I još nešto: brilijantni James Stewart i Hitchcockova opsesija hladnim plavim ženama u Vertigu otjelovljena likom kojeg tumači Kim Novak (za ulogu je prvobitno planirana Vera Milles ali je ulogu morala odbiti zbog trudnoće).
Film je međutim dugi niz godina bio nepravedno zanemaran, ignoriran od strane američke kritike i redovno izostavljan sa lista tzv.klasika.Dobio je samo dva Oskara (za zvuk i tzv.art direction), dok su poptuno ignorirane vrhunske filmske uloge Stewarta i Novak. Nepravda je donekle ispravljena, pa je Vrtoglavica svoje ponovno izdanje doživljela 1997. godine i redovno se ubraja među 10 najboljih filmova svih vremena.
I zaista, film se može promatrati kroz dvije prizme: jedna je psihološka, druga filozofska jer dolazimo do zaključka da je sadšnjost konstruisana slikama prošlosti ili je prošlost samo dio našeg uma kojem se po potrebi vraćamo. Ili zaključiti da je ovo kompleksna i vrhunska filmska priča što bi svakako bilo najispravnije.
Režija: Alfred Hitchcock
Uloge: James Stewart (detektiv John «Scottie» Ferguson), Kim Novak (Madaleine Elster/Judy Barton), Barbara Bel Geddes (Midge Wood), Tom Helmore (Gavin Elster)...
Umirovljeni detektiv Scottie Ferguson unajmljen je od strane svog prijatelja sa koledža sa zadatkom da prati njegovu suprugu jer sumnja da ga vara. Scottie počinje pratiti gospođu Elster čime započinje kompleksni vrtlog u kojeg bude uvučen, uzrokovan Scottijevom vrtoglavicom zbog čega je i umirovljen te prilično uzburkanom prošlošću gospođe Elster. Stvari se odvijaju u dva pravca: gospođa Elster pati od amnezije ili se tako čini, naizgled, nije ni svjesna da luta ulicama San Francisca. S druge strane Scottie je zaljubljen u nju ali mu nije jasna u koju od njih. Gospođa Elster naime ima dvojni identitet. Ukratko,priča o dvije obsesije: obsesija vlastitom prošlošću i obsesija ženom.
Naizgled jednostavna priča čija produkcija nije potpisana od strane reditelja Alfreda Hitchcocka iako njemu pripada, početak je, priznat će mnogi, podžanra psihološkog trilera u njegovom savremenom izdanju, na čiju se tradiciju naslanjaju mnogi kasnije nastali filmovi ponajprije Brian de Palme i Davida Lyncha. Hitchcock je ostao avangardan. Christopher Nolan tako u oba svoja filma (Memento i Nesanica) koristi motiv bolesti kako bi iskonstruisao priču o svojim likovima koji kao i Hitchcockova gospođa Elster ne znaju da li pripadaju prošlosti ili sadašnjosti. Steven Spielberg kopira njegovu tehniku kamere zoom-in i vraćanje unazad kojom se stvara specifična dubina slike.
Vertigo, izazvan strahom od visina, također se može svrstati pod pojam:čisti Hitchcock što podrazumijeva vizuelne inovacije, priča sa kojom nikad niste načisto jer se stvari odvijaju mimo onoga što se očekuje te efekti filmskog soundtracka koji pravi tenziju u momentima kada im dramaturški nema mjesta. I još nešto: brilijantni James Stewart i Hitchcockova opsesija hladnim plavim ženama u Vertigu otjelovljena likom kojeg tumači Kim Novak (za ulogu je prvobitno planirana Vera Milles ali je ulogu morala odbiti zbog trudnoće).
Film je međutim dugi niz godina bio nepravedno zanemaran, ignoriran od strane američke kritike i redovno izostavljan sa lista tzv.klasika.Dobio je samo dva Oskara (za zvuk i tzv.art direction), dok su poptuno ignorirane vrhunske filmske uloge Stewarta i Novak. Nepravda je donekle ispravljena, pa je Vrtoglavica svoje ponovno izdanje doživljela 1997. godine i redovno se ubraja među 10 najboljih filmova svih vremena.
I zaista, film se može promatrati kroz dvije prizme: jedna je psihološka, druga filozofska jer dolazimo do zaključka da je sadšnjost konstruisana slikama prošlosti ili je prošlost samo dio našeg uma kojem se po potrebi vraćamo. Ili zaključiti da je ovo kompleksna i vrhunska filmska priča što bi svakako bilo najispravnije.
Primjedbe