Pretraži FILMSKI BLOG

26 svibnja 2011

Izgubljeni u prijevodu / Lost in Translation /(2003)

SAD, 2003, drama, 102 min.

Režija: Sofia Coppola

Uloge:  Scarlett Johansson, Bill Murray, Akiko Takeshita, Kazuyoshi Minamimagoe, Kazuko Shibata, Take, Ryuichiro Baba...

Prvi rediteljski film Sofie Coppole, Lost In Translation, jedan je od rijetkih  indie ostvarenja koja su se na našim prostorima mogla vidjeti kako u kinima tako i na DVD i video izdanju. Film je izazvao pažnju na kanskom festivalu 2004  a filmsko predstavljanje širom svijeta završio je slavodobitno ponijevši Oskara za najbolji originalni scenarij. Bio je to jedan od rijetkih  Oskara te godine kojeg nije pokupio preglomazni Gospodar prstenova


Najprije treba reći da je Lost In Translation autorski snažan film o dvoje Amerikanaca koji se slučajno sretnu u Tokyu. Charlotte je supruga mladog fotografa koja dane provodi između suprugovih odlazaka i povrataka u hotelsku sobu u kojoj žive. Bob je američka filmska zvijezda koji je u Japan stigao da bi za ogroman novac snimio reklamu za japanskog proizvođača viskija. Stvarni povod njegovog dolaska je zapravo, barem kratkotrajni, bijeg iz svakodnevnog okruženja. Bob proživljava tzv.krizu srednjih godina a Charlotte je trudna, melankolična i depresivna jer muža viđa veoma rijetko. Oboje su pored svega pritisnuti kulturalnim šokom u zemlji koja je daleka i drukčija od svega onoga na što su navikli. Charlotte i Bob se upoznaju za šankom hotelskog bara i tu počinje priča o prijateljstvu koje, kao i svako prijateljstvo između žene i muškarca, balansira na tankoj liniji koja samo što se ne prelije u ljubav. 

Zapravo je istina da dugo nismo vidjeli američki film koji se tako iskreno bavi ljudima, njihovim odnosima i njihovim jednostavnim ljudskim potrebama. Bob je uvijek tu kada Charlotte zatreba društvo i poput njenog supruga nije stalno zauzet. Charlotte je s druge strane mlada i ne interesira je boja etisona koji treba da bude postavljen u hodniku obiteljske kuće kao što je slučaj sa Bobovom suprugom koja ga svako malo telefonski proziva iz Amerike. Jedno drugom ne trebaju ali predstavljaju onaj djelić koji im nedostaje. Ovdje je Coppola naglasila suštinu ljudskih odnosa izrazivši zapravo kritiku suvremenog društva u kojem je takvih stvari sve manje. Charlottin suprug nije zainteresiran za njeno psihološko stanje jer za to nema vremena. Bobova supruga mu u Tokyo Fed Expressom šalje uzorke etisona dok joj on pokušava reći da je poželio nju i djecu. U panici svakodnevnih obveza, zaboravljamo male stvari koje znači saslušati i obratiti pažnju na ljude oko sebe. 

Iako ozbiljne podloge, film je u isto vrijeme i  svojevrsna satira o strancima u Japanu koji ne shvataju tamošnji mentalitet, način komunikacije i običaje zaboravljajući da je sve što je njihovo, nama čudno na način na koji je i njima čudno naše ponašanje ili naši stavovi. Bob ne može da razumije zašto su svi pretjerano ljubazni. Izvrsna je scena u kojem mu producent reklame pošalje prostitutku u sobu. Ona mu se obavije oko noge i govori „Pusti me da idem, pusti me“ izražavajući zapravo japansko govorno pravilo da se uvijek govori suprotno od onoga što se misli. 

Scarlatt Johanssen i Bill Murray koji tumače glavne uloge u ovom filmu savrešeni su filmski par. Fasciniraju njezini bezšutni pogledi i njegova beskrajna zbunjenost u svijetu u kojem se našao. Coppola je scenarij pisala specijalno za Murraya što se ispostavilo kao sjajan potez. Glumački je par naime nagrađen BAFTA nagradama za najbolju žensku odnosno mušku ulogu. Coppola opisuje da je atmosfera na snimanju bila fantastična te da su glumci tokom snimanja sa japanskim glumcima ubacivali cijeli niz improvizacija. Na primjer, poljubac Charlotte i Boba na kraju filma nije bio predviđen scenarijem. Oboje glumaca kažu da se desio spontano.

Dio kritike je filmu zamjerio Coppolin način na koji su Japanci predstavljeni u filmu. Kritike su sezale i do optužbi za rasizam. Film, međutim, nije rasistički jer podjednako ismijava Amerikance koliko i Japance. Zamislite situaciju u kojoj je Bobovoj supruzi boja etisona bitnija od stanja njenog supruga. Uzorke mu šalje Fed Expressom. Ono što se Coppoli može zamjeriti je činjenica da film povremeno gubi na dinamici i s vremena na vrijeme izlazi iz konteksta satire pretvarajući se u dramu ili obrnuto. Ipak dobro izbalansirani dijalozi, odličan glumački dvojac i poruka kojom film zrači dovoljni su razlozi zbog kojih se ovaj film treba odgledati. 

1 komentar:

Kino kaže...

Jedan boljih filmova