Koža u kojoj živim / Le piel que habito (2011)


Španija, 2011, drama/triler, 117 min.

Režija: Pedro Almodovar

Uloge: Antonio Banderas, Elena Anaya, Marisa Paredes, Jan Cornet, Blanca Suarez…

Pedro Almodovar – provokativan, kontraverzan, umjetnik čiji antijunaci osvajaju simpatije usprkos svojoj bizarnosti. U filmu Koža u kojoj živim aktualizira suvremene teme poput etičnosti transplantacije kože sa životinja na čovjeka kroz prikaz doktora Roberta Ledgarda koji nakon tragičnog gubitka supruge pronađe osobu na kojoj će ispitati novu tehniku plastične kirurgije i transplantacije kože pri čemu postaje umjetnik koji je usred neobičnih okolnosti zaslijepljen ljepotom djela koje je stvorio. Napetosti ne nedostaje, istina, uz povremene dramaturške nepovezanosti nastale vjerojatno iz potrebe da se mnoštvo motiva sintetizira u 117 minuta koliko film traje.
Almodovarova priča o Ledgardovoj opsesiji je krajnje bizarna (gotovo frankenštajnska horor priča sa ludim naučnikom i njegovim djelom od ljudske kože), pa ipak emotivno izuzetno angažirana sa neizbježnim Almodovarovim motivom ljudske seksualnosti sa dva lica i zarobljenosti u „tuđem“ tijelu (transeksualnost –tako često korišteno sredstvo Almodovarove filmske simbolike).

Film je triler o opsesiji različitim pojmovima, vrhunskog intenziteta. Retrospektivni prikaz otkrivanja porodičnih tajni koje su neposredan uzrok Ledgarovih opsesija izvrsno je  napravljen. Korak po korak saznajemo sve o Ledgardu i njegovom modelu te njegovoj namjeri da kreira vještačku ljudsku kožu koja će biti otporna na vatru, bol i mehanička oštećenja. Savršeno i dostojno velikog filmskog umjetnika no uz malo manje strasti kakvu vidimo u Volveru ili provokativnosti ljudskih sudbina poput filma Sve o mojoj majci (jer u konačnici Koža u kojoj živim ne može biti istinita priča).

Vizualno, dominira Almodovarova prepoznatljiva fotografija širokog pogleda na prostor iako sa puno manje detalja crvene boje koju je nemilice eksploatirao u Volveru. Landgard tako posmatra Veru, svog modela i djelo svojih ruku na velikom zidnom ekranu dok se prikazanim kadrom osjeća njegova zaljubljenost i njezina spoznaja da je promatrana dok u isto vrijeme ne stavlja do znanja da joj to smeta. Ljubav je slijepa i uvijek spremna na obmanu, pokazat će film u raspletu kada Vera na prijevaru bježi od Ledgarda. Scene u kojima Landgard promatra Veru na zidnom ekranu podsjećaju na promatranje umjetničkog djela u galeriji.

Iako se radi o adaptaciji romana Mygale Thierry Jonquet iz 2003.godine,gdje Almodovar po vlastitom priznanju biva zadivljen intenzitetom Ledgardove potrebe za osvetom, stvoren je opći dojam da se Almodovar poprilično referirao na Eye's Without Face- film Georgesa Franjua iz 1960 godine. Kako god, srž filma prerasla je iz Ledgardove potrebe za osvetom u kontinuitet Almodovarovih bizarnih junaka podvojene osobnosti ili nesređenih seksualnih identiteta.

Sumirano, ovo nije Almodovarov ponajbolji filma ali je kao i prethodni podjednako intrigantan i plijeni pažnju pri čemu treba odati priznanje Antoniu Banderasu i Eleni Anayi na odličnoj karakterizaciji dva međusobno suprostavljena lika spojenih u jednu cjelinu.

Film je premijerno prikazan 2011.godine u okviru zvanične selekcije kanskog filmskog festivala a dobitnik je nagrade BAFTA-e za najbolji film sa neengleskog govornog područja. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Vuk sa Wall Streeta ( The Wolf of Wall Street) (2013)

300 (2006)

Fargo (1996)