Pretraži FILMSKI BLOG

07 prosinca 2013

Zbogom Lenjin /Good Bye Lenin/ (2003)


2003, drama, Njemačka, 121 min.

Režija: Wolgang Becker
Uloge: Daniel Bruhl, Katrin Sasse, Chulpan Khamatova, Maria Simon, Florian Lukas, Alexander Beyer, Burghart Klaussner, Michael Gwisdek, Christine Schorn...

Good Bye Lenin je nakon Trči Lola glasoviti, ponajprije komercijalni uspjeh njemačke kinematografije. Bila je to uspješna absurdna satira o njemačkom ujedinjenu, smještena u Berlinu krajem 80-tih i početkom 90-tih godina, godina promjena Istočnog bloka. Ne slučajno, Berlin, kao grad simbol blokovske podjele, modificiran je kako bi što zornije utjelovio nekadašnju Istočnu Njemačku (sjećate li se trabanta-u ovom filmu vidjet ćete ih mnoštvo).

Alex živi sa majkom i sestrom u Istočnom Berlinu u vremenu neposredno pred pad Zida. Od kada ih je u djetinjstvu napustio otac i otišao na Zapad „klasnom neprijatelju“ majka, pedagoški radnik, u potpunosti je odana društvenim vrijednostima socijalističkog režima. U noći kada počinju studentske demonstracije protiv komunista, kojima se pridružuje i Alex, majka doživljava srčani udar i pada u komu. Narednih osam mjeseci desio se pad berlinskog zida, slom socijalizma, otvorene su granice prema Zapadu a mrski kapitalizam ušao u sve pore života istočnih Nijemaca. Alexova majka tih je osam mjeseci provela nesvjesna onoga što se desilo a Alex je, nakon doktorova upozorenja da bi svaki naredni šok mogao biti koban po njezino zdravlje, nastoji zaštiti tako što pravi paralelni svijet obmane u kojem Istočna Njemačka i socijalizam još uvijek postoje. Ono što je majka učinila u prošlosti da bi djeca odrasla sretna, ponovio je Alex sa željom da njegova majka umre sretna.

Good Bye Lenin jedan je od onih filmova koji vas u isto vrijeme ganu i nasmiju jednostavnom ljudskom pričom. Ne mareći za sve što se okolo dešava Alex štiti majku tako što vraća njen svijet unatrag: u stan unose stari namještaj, kupuju trabanta, dovodi lažne pionire iz majčine nekadašnje škole, sve kako bi ona živjela iluzije kojima se hranila cijeli svoj život. Vođen osobnim a ne političkim motivom pad berlinskog zida prikazuje kao bijeg Nijemaca od trulog kapitalizma a njemačko ujedinjenje kao posljednju pobjedu komunizma. Absurdna situacija vrlo jednostavno govori o ljubavi sina prema majci a intrigantni koncept mijenjanja historije opravdava Alexovo zadovoljstvo jer je majka umrla sretna u svijetu iz svog vremena kojem je ushićeno doprinosila.

Film Good Bye Lenin proglašen je najboljim europskim filmom godine 2003. od strane Europske filmske akademije a dobitnik je i francuskog Cezara za najbolji film sa područja EU te nagrade Berlinskog filmskog festivala „Plavi anđeo“.

27 studenoga 2013

MASTER /The Master/ (2012)

,
2012, drama,144 min.


Režija: Paul Thomas Anderson

Uloge: Joaquin Phoenix (Freddie Quell), Philip Seymour Hoffman (Lancaster Dodd), Amy Adams (Peggy Dodd), Jesse Plemons (Val Dodd), Laura Dern  (Helen Sullivan)…

Mnogo je nedoumica oko Andersonova filma The Master, premijerno prikazanog na vencijanskom filmskom festivalu 2012. godine. Najprije zbog uzajamne fascinacije između Freddia Quella i Lancastera Dodda a potom i zbog prikazane analize kulta, čiji je Dodd predvodnik. Film ostavlja dovoljno prostora za tumačenja u bilo kojem pravcu: da li su Freddie i Dodd samo naizgled antipod jedan drugom a suštinski slična bića i tijelima dvojice različitih muškaraca i zbog čega Anderson kultom Metode direktno sugerira kvazi metodološki pristup tzv. Scijentološke crkve iako je to nakon premijere filma u više navrata demantirao.

Freddie Quell ratni je veteran koji se nakon liječenja traumatskog postratnog sindroma, bezuspješno pokušava skrasiti na jednom mjesto. Sam, u nemogućnosti da se ponovo integrira u društvo, pronaći će svoje mjesto na brodu Lancestera Dodda, vođe zagonetnog kulta The Cause, koji propagira neznantsveno priznatu metodu putovanja kroz vrijeme kako bi čovjek spoznao svoje stvarno biće. Zanimljivo, Dodd želi pomoći Freddiju, izliječiti ga od njega samog i smatra ga idealnim „pokusnim kunićem“ za primjenu svoje teorije. Freddie prihvata igru, jer ga konačno neko prihvaća i pokušava razumjeti, No njihov se odnos razvije u pravcu uzajamne fascinacije koja leži u karakternim sličnostima dvojice istraumiranih muškaraca. Na drugom kraju priče je Doddova supruga Peggy, žena iz sjene, kreator njegovih uspjeha i osobe koje drži na okupu ne samo porodicu nego i sami kult.

Vrlo je zapažena uloga Joaquina Phoenixa. Transformacija u neurotičnog i agresivnog lika posebno je dojmljiva sa izrazito sugestivnim izrazima lica. Iako također hvaljena, Hoffmanova gluma ostaje pomalo klišeizirana te na momente izvan konteksta.

Ubrzo nakon premijere, sam Anderson demantirao je vezu između prikazanog kulta The Cause i Scijentološke crkve. Premda je scenarij bio inspiriran utjecajima modernih religijskih pokreta u suvremenom američkom društvu, ne može se reći da se film bavi isključivo ovom tematikom. Što zapravo i jeste osnovni nedostatak filma, ma koliko ga se višedimenzionalno pokušavalo posmatrati. Različite filmske motive, Anderson je razvijao paralelno pokušavajći im pronaći utočište u dva slična lika smještena u različite kontekste.

Možda, a možda i ne, ostaje na svakom gledatelju ponaosob da popuni praznine na mjestima gdje ih u filmu uoči. 

21 studenoga 2013

KUM /Godfather/ (1972)



SAD, 1972, drama, 175 min.

Režija: Francis Ford Coppola
Uloge: Marlon Brando (Don Vito Corleone), Al Pacino (Michael Corleone), James Cane (Sonny Corleone), Richard S.Castallano (Peter Clemenza), Robert Duvall (Tom Hagen), John Marley (Jack Woltz), Diane Keaton (Kay Adams)...


Epsko djelo o mafijaškom klanu Corleone, porodici koja ostaje skupa i u kojoj vladaju pravila za sve koji su unutra kao i za one koji u nju tek treba da uđu, uvelo je Coppolu u sve enciklopedije filmske umjetnosti, Brandu donijelo Oscara a u zvjezdanu orbitu lansiralo Al Pacino.

Don Corleone centar je velike mreže koja veže ne samo članove klana nego i brojne druge kako obične tako i poznate ljude koje povezuje respekt prema galantnom mafijaškom vođi u strahu da bi isti mogao i naplatiti jednog dana novac koji im posuđuje. Dugovi se naplaćuju krvlju a naplata je organizirana kroz cijelu piramidu vojnika koje okuplja Corleone, regrutirajući ih iz redova vlastite porodice jer odanost i povjerenje su na prvom mjesto. Prvi među njima su najstariji sin Sonny Corleone i njegov posvojeni brat Tom Hagen. Najtiši ali pametniji od njih dvojice je treći sin, uvijek na očevoj strani i kako će se poslije ispostaviti nasljednik trona Corleoneovih- Michael Colreone (Al Pacino u ulozi koja je najprije bila ponuđena Warren Beattyju, Jacku Nicholsonu i Dustin Hoffmanu)

I zaista, centralno mjesto ovog epskog filma je upravo porodica. Nasilje je operativni dio ovog filma,sredstvo kojim se gradi pripovjetka o korupciji i osveti ali njen krucijalni dio upravo je porodica. Posmatrajući ih iznutra, Corleoneovi su samo jedna od brojnih drugih porodica-vole se, zajedno se raduju i tuguju. S vana to izgleda kao destruktivna igra u kojoj se odigrava zastrašujuća smjena generacija.

Film je s druge strane neprikosnoveno utjelovio Coppolu kao vrhunskog filmskog talenta: pored ograničenog budžeta, nastojanja producenata da naprave obični gangsterski film smješten u tadašnjem vremenu a ne u periodu u kojem se odvija filmska priča, i sasvim prosječnog romana na kojem je bazirao scenarij, Coppola je uspio okrenuti sve u svoju korist dobrim scenarijem i vrhunskom glumačkom postavom ušao u historiju filmske umjetnosti. Potrebno je još izvdojiti izvrsnu fotografiju Gordona Willisa kopiranu u mnogim kasnijim filmovima te soundtrack kojeg potpisuje Nino Rotta.Film je osvojio Oscara za najbolju mušku ulogu (Marlon Brando), najbolji film i najbolji scenarij dok je soundtrack Nine Rota bio nagrađen Zlatnim globusom.

Dvije godine poslije, uslijedio je podjednako uspjesan nastavak. Desilo se po prvi put da je nastavak jednog filma dobio Oscara kao i prethodnik i bio podjednako uzbudljiv i podjednako vrhunski. Na izvjestan način, Kum 2, postao je metafora imigrantskog života u obećanoj zemlji, kroz prizmu mladog Vita Corleone (igra ga Robert De Niro). Najprije sitni kriminal postaje jedini izlaz preživljavanja. Coppola se naime ne bavi kriminalcima nego razlozima zbog kojih jesu to što jesu.Corleoneov klan nasljeđuje mladi Michael Corleone (Al Pacino), neka vrsta porodičnog modernog managera. Život teče dalje, ciljevi su isti ali sredstva različita jer "Prijatelji treba da su uvijek blizu ali neprijatelji još bliže".

08 ožujka 2013

Sjećanja jedne gejše (2005)


(Memoirs of a Geisha)

SAD, 2005, drama, 145 min.

Režija: Rob Marshall

Uloge:Ziyi Zhang, Suzuka Ohgo, Ken Watanabe, Koji Yakusho, Youki Kudoh, Li Gong, Kaori Momoi, Tsai Chin, Zoe Weizenbaum...

Sjecanja jedne gejše nije sofisticirana niti kompleksna drama kao što to nije bio ni bestseler roman Arthura Goldena po kojemu je reditelj Chicaga Rob Marshall napravio ovaj film. Prica je to o izgubljenom, dalekom i čudnom svijetu u kojem preovladava posebna životna filozofija i zadivljujući kolorit japanskih vrtova.

Siromašna ribarska porodica prodala je malu Sayuri i njenu sestru te one, početkom 20-tih, odlaze u Kyoto. Sayuri je smještena u kući u kojoj živi geisha Hatsumomo ekscentrična i ekstravagantna geisha, najpoznatija u Kyotu u tom periodu.Kroz trnje do zvijezda, mala se Sayuri bori za svoj komad uspjeha, najprije na putu da pronađe svoju sestru sa kojom planira bijega a nakon što upozna Chairmana, industrijalca (glumi ga Ken Watanabe) ona se posvećuje izgradnji svojih manira do momenta kada će od Hatsumomoa preuzeti mjesto najbolje u Kyotu. Kada je konačno nakon niza poniženja dočekala svoje minute slave, započela je američka invazija nakon II svjetskog rata.

Nažalost, film je ostao nedorečen između nekoliko tema koje obrađuje. Najprije biografija slavne geishe, uspjeh jedne geishe, romansa sa čovjekom svoga života a sve to kroz prikaze nekoliko epoha japanske historije. Motivi su se pogubili do te mjere da na kraju ne prepoznajemo gdje je i šta je Sayuri danas. Film je, sasvim zasluženo dobio Oscara za najbolju fotografiju, čini se jedini segment filma koji cijelo vrijeme perfektno funkcionira. Make-up, stilistika odjeće i scenografija također su estetski zapažen segment filma. Međutim, Rob Marshal, za razliku od Chicaga gdje je ugodni vizuelni aspekt također bio zapažen, ovim filmom nije otišao korak dalje.

Interesantno za ovaj film je i postava koju čine uglavnom kineske glumice. Također, film je ekraniziran u studijskom izdanju predgrađa Gion napravljenom nadomak Los Angelesa pošto su producenti smatrali da je originalna lokacija suviše modernizirana za prikaze 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća. Iako se premijera očekivala sa nestrpljenjem što zbog zanimljive teme što zbog vrhunske marketinške kampanje, film je ostao osrednja ekranizacija istoimenog romana. 

11 veljače 2013

Argo (2012)


(Argo)

SAD, 2012, triler,120 min.

Režija: Ben Affleck

Uloge: Ben Affleck (Tony Mendez), Bryan Cranston (Jack O'Donnell), Alan Arkin (Lester Siegel), John Goodman (John Chambers), Victor Garber (Ken Taylor), Tate Donovan (Bob Anders), Clea DuVall (Cora Lijek), Scoot McNairy (Joe Stafford)…

Tokom iranske islamske revolucije, protest nezadovoljnih masa ispred američke ambasade u Teheranu završava zauzimanjem ambasade od strane iranskih revolucionara čime započinje čuvena talačka kriza koja će potrajati narednih godinu i pol. Ipak, šestoro zaposlenih uspjelo je izaći iz Amabasade i sakriti se u rezidenciji kanadskog ambasadora. Agent CIA, Tony Mendez, ima originalnu ideju na kojih način da ih spasi. Okuplja ekipu holivudskih filmaša sa kojima će pokrenuti kampanju za snimanje filma Argo što predstavljati paravan za odlazak u Teheran i navodni odabir eksterijera u tom bliskoistočnom gradu.

Baziran na istinitom događaju, priča o filmu Argo postala je javna tek '90-tih godina prošlog stoljeća,nakon što je odlukom predsjednika Billa Clintona sa slučaja skinuta oznaka „strogo povjerljivo“. Iskoristivši je, Affleck je u svom trećem redateljskom dugometražnom filmu kreirao izuzetno uspješan špijunsko-politički triler, britak, koncizan i gotovo dokumentaristički. Jednostavan po svojoj strukturi, film uspješno kreira atmosferu trilerske napetosti, ne izlazeći iz okvira onoga što taj filmski podžanr jeste. Pa ipak, Argo nije ozbiljan politički triler jer ne ulazi u kontekst priče niti pozadinu američkog djelovanja niti ga preispituje u svjetlu događaja koji su prethodili zauzimanju ambasada. Umjesto toga, u formi satire, Affleckov fokus je na sprezi medija, filma i politike dok kreira svijet u kojem je ta sprega opravdana za postizanje željenog efekta političke propagande, u strogo američkom kontekstu oslobađanja šestoro Amerikanaca kojima prijeti smrt u Teheranu.

Očekivano, film je iznimno dobro primljen od strane američke kritike dok je s druge strane, upravo zbog manjka univerzalnog i fokusiranosti na američki pogled, nešto umjerenije opisan u europskim medijima (Guardianov Peter Bradshaw ga čak naziva komedijom).

Argo je dobitnik BAFTA nagrade za najjbolji film, režiju i montažu, nagrade Američkog filmskog instituta za najbolji film godine, a nominiran je u ukupno 7 kategorija za nagradu Oscar.