Pretraži FILMSKI BLOG

Google pretraga

Custom Search
Prikazani su postovi s oznakom marlon bradno. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom marlon bradno. Prikaži sve postove

21 studenoga 2013

KUM /Godfather/ (1972)



SAD, 1972, drama, 175 min.

Režija: Francis Ford Coppola
Uloge: Marlon Brando (Don Vito Corleone), Al Pacino (Michael Corleone), James Cane (Sonny Corleone), Richard S.Castallano (Peter Clemenza), Robert Duvall (Tom Hagen), John Marley (Jack Woltz), Diane Keaton (Kay Adams)...


Epsko djelo o mafijaškom klanu Corleone, porodici koja ostaje skupa i u kojoj vladaju pravila za sve koji su unutra kao i za one koji u nju tek treba da uđu, uvelo je Coppolu u sve enciklopedije filmske umjetnosti, Brandu donijelo Oscara a u zvjezdanu orbitu lansiralo Al Pacino.

Don Corleone centar je velike mreže koja veže ne samo članove klana nego i brojne druge kako obične tako i poznate ljude koje povezuje respekt prema galantnom mafijaškom vođi u strahu da bi isti mogao i naplatiti jednog dana novac koji im posuđuje. Dugovi se naplaćuju krvlju a naplata je organizirana kroz cijelu piramidu vojnika koje okuplja Corleone, regrutirajući ih iz redova vlastite porodice jer odanost i povjerenje su na prvom mjesto. Prvi među njima su najstariji sin Sonny Corleone i njegov posvojeni brat Tom Hagen. Najtiši ali pametniji od njih dvojice je treći sin, uvijek na očevoj strani i kako će se poslije ispostaviti nasljednik trona Corleoneovih- Michael Colreone (Al Pacino u ulozi koja je najprije bila ponuđena Warren Beattyju, Jacku Nicholsonu i Dustin Hoffmanu)

I zaista, centralno mjesto ovog epskog filma je upravo porodica. Nasilje je operativni dio ovog filma,sredstvo kojim se gradi pripovjetka o korupciji i osveti ali njen krucijalni dio upravo je porodica. Posmatrajući ih iznutra, Corleoneovi su samo jedna od brojnih drugih porodica-vole se, zajedno se raduju i tuguju. S vana to izgleda kao destruktivna igra u kojoj se odigrava zastrašujuća smjena generacija.

Film je s druge strane neprikosnoveno utjelovio Coppolu kao vrhunskog filmskog talenta: pored ograničenog budžeta, nastojanja producenata da naprave obični gangsterski film smješten u tadašnjem vremenu a ne u periodu u kojem se odvija filmska priča, i sasvim prosječnog romana na kojem je bazirao scenarij, Coppola je uspio okrenuti sve u svoju korist dobrim scenarijem i vrhunskom glumačkom postavom ušao u historiju filmske umjetnosti. Potrebno je još izvdojiti izvrsnu fotografiju Gordona Willisa kopiranu u mnogim kasnijim filmovima te soundtrack kojeg potpisuje Nino Rotta.Film je osvojio Oscara za najbolju mušku ulogu (Marlon Brando), najbolji film i najbolji scenarij dok je soundtrack Nine Rota bio nagrađen Zlatnim globusom.

Dvije godine poslije, uslijedio je podjednako uspjesan nastavak. Desilo se po prvi put da je nastavak jednog filma dobio Oscara kao i prethodnik i bio podjednako uzbudljiv i podjednako vrhunski. Na izvjestan način, Kum 2, postao je metafora imigrantskog života u obećanoj zemlji, kroz prizmu mladog Vita Corleone (igra ga Robert De Niro). Najprije sitni kriminal postaje jedini izlaz preživljavanja. Coppola se naime ne bavi kriminalcima nego razlozima zbog kojih jesu to što jesu.Corleoneov klan nasljeđuje mladi Michael Corleone (Al Pacino), neka vrsta porodičnog modernog managera. Život teče dalje, ciljevi su isti ali sredstva različita jer "Prijatelji treba da su uvijek blizu ali neprijatelji još bliže".

Ocjeni film: 

27 ožujka 2010

Apokalipsa danas / The Apocalypse Now / (1979)

SAD, 1979, drama, 146 min.

Režija: Francis Ford Coppola,

Uloge: Marlon Brando, Robert Duvall, Martin Sheen, Frederic Forrest, Albert Hall, Sam Bottoms, Dennis Hopper, Harrison Ford

Inspiriran romanom Heart of Darkness Josepha Conrada, film prati specijalnog vojnog agenta Willarda (Martin Sheen) koji dobiva zadatak da u Kambođi ubije odbjeglog časnika Kurtza (Marlon Brando), čovjeka blistave biografije ali i turbulentnog uma. Prolaskom kroz pakao prizora vijetnamskog rata, Willard u antologijskoj sceni spuštanja niz rijeku u dubini kambođanske džungle, dolazi do teritorija časnika Kurtza, do njegovog vojnog hrama i mjesta gdje je u svom svijetu izgradio kult vlastite ličnosti.

Ono što Apokalipsu odvaja od drugih vijetnamskih filmova je jačina kojom Coppola ulazi u mračnu podsvijesti likova: Willard je na početku filma sam u hotelskoj sobi u Saigonu i jedino na što može misliti je rat i džungla. Kurtz ima svoje privatno carstvo a filmom dominiraju subrealni prikazi zabilježeni kamerom Vittorija Storara.

«Ovo nije film o Vijetnamu, ovaj film je Vijetnam» izjavit će poslije Coppola aludirajući na teškoće koje su pratile realizaciju projekta. Stalna su bila ucjenjivanja Branda (koji je čini se pored Jacka Nickolsona jedini koji je Kurtza mogao portretirati onakvim kakav jeste) da će napustiti film, Martin Sheen je imao srčani udar a novinari su izvještavali da su helikopteri vojske tadašnjeg filipinskog diktatora Marcosa paralelno bili na usluzi Coppolinom projektu dok su s druge strane suzbijali pobune na filipinskom jugu gdje je film snimljen.

Film je dobitnik Zlatne palme festivala u Cannesu, Zlatnog globusa za režiju i sporednu ulogu (Robert Duvall) i BAFTA nagrade u istim konkurencijama. Film epskih dimenzija i remek djelo mračne strane ljudske duše.

Ocjeni film:

01 kolovoza 2009

Posljednji tango u Parizu /Ultimo tango a Parigi/(1972)


Italija/Francuska, 1972,drama,136 min.


Režija: Bernardo Bertolucci


Uloge: Marlon Brando, Maria Schneider, Maria Michi, Luce Marquand...


Egzistencijalna drama Bernarda Bertolucija iz 1973 godine, priča je o Amerikancu Paulu koji zamjenu za svoju nedavno nastradalu suprugu pokušava pronaći u seksulanoj igri sa mladom Jeanne. Paul i Jeanne se sreću u jednom apartmanu koji oboje žele rentati.Paulova supruga, vlasnica pariškog hotela, nedavno je izvršila samoubistvo i on od Jeanne traži da u seksulnoj igri koja će potrajati između njih dvoje, nikako ne spominju imena, čak niti svoja. Jeanne je pred udajom ali pristaje na igru sve do momenta kada joj Paul otvoreno izjavljuje ljubav. Njegov tragičan svršetak ukazuje međutim da je cijela priča bila puno više igra za nju a puno više od igre za njega.

Posljednji tango u Parizu izazivao je kontraverze još od svog premijernog prikazivanja na New Yorškom festivalu 1973.godine, prvenstveno zbog scena eksplicitne i vulgarne seksulnosti sa kojima Bertolucci portretira dva glavna lika. Scena u kojoj Paul koristi puter za analno općenje sa Jeanne posebno je vrijeđala puritanski dio publike. Za glumce je to bilo izuzetno teško iskustvo a Maria Schneider godinama poslije priznat će da je uloga u ovom filmu bilo jedino iskustvo kojega se stidi. Držala je naime da joj je ovaj film ruinirao karijeru dok je Brando s druge strane bio nezadovoljan scenarijem te je tokom snimanja, povremeno ubacivao vlastiti tekst. Film je bio predmetom cenzuriranja u mnogim zemljama. No savremena ga filmska kritika smatra pretećom art filma.

Marlon Brando je za ulogu u filmu Posljednji tango u Parizu bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg glumca, a Bertolucci za najbolju režiju.

Ocjenite ovaj film: