Pretraži FILMSKI BLOG

18 rujna 2010

Na putu (2010)


BiH/Austrija/Njmečka/Hrvatska,2010, drama, 100 min.

Uloge: Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Marija Hohn, Jasna Beri...


Režija: Jasmila Žbanić


Drugi po redu dugometražni igrani film Jasmile Žbanić već je od samog početka izazivao niz kontraverzi, ili prijetio da ih izazove, prvenstveni zbog teme koju obrađuje, tačnije načina na koji obrađuje ljubavnu priču dvoje ljudi u post-ratnom Sarajevu. 

Luna i Amar mladi su ljubavni par koji pokušava imati dijete. Luna (Zrinka Cvitešić) je stjuardesa a Amar (Leon Lučev) kontrolor leta koji bude suspendiran nakon što se otkrilo da pije na radnom mjestu. No nakon što Amar sretne ratnog druga Bahriju, životi dvoje mladih ljudi promijenit će se iz korijena. Bahrija je naime pripadnik selefijskog pokreta- vehabija – koji Amaru nudi privremeni posao u zatvorenoj vehabijskoj zajednici. Luna isprva pokušava prihvatiti Amarov preobražaj, no vremenom postaje jasno da ova ljubav nije moguće. Ili barem ne na način na koji je ona ispričana u ovom filmu. 

Posljednja scena filma završava se prividom njihova rastanka a nastavak priče, prema priznanju same redateljica, može za sebe izgraditi svaki gledatelj pojedinačno. Iako po vlastitom priznanju, Žbanićeva eksplicitnom naracijom priča ljubavnu priču, baš kao i u svom prvom fillmu Grbavica, otvara skoro pa tabu temu modernog bh.društva a to je prisustvo i način života vehabijske zajednice koja egzistira neintegrirano i gotovo paralelno bh.zajednici. Umijeće Jasmilinog uratka je u tome što u cijeloj priči ostaje neutralna (film uistinu niti je anti-islamski niti je pro bilo kojoj ideji), lišena balkanske euforične pretencioznosti,  baš kao što ostaje neutralna u ljubavnoj priči dvoje ljudi čije je karakterne crte suptilno izgradila. 

Film Na putu premijerno je prikazan na berlinskom filmskom festivalu 2010.u glavnoj selekciji, u kojoj je četiri godine ranije, za film Grbavica, Jasmila Žbanić bila nagrađena glavnom nagradom „Zlatni medvjed“.

Kratki film o ubijanju / Krotki film o zabijaniu / (1988)


Poljska, 1988., drama, 84 min.

Režija: Krzysztof Kieslowski

Uloge: Miroslaw Baka (Jacek Lazar), Krzysztof Globisz (advokat Piotr Balicki), Jan Tesarz (taksista), Krystyna Janda (Dorota), Olgierd Luaszewicz (Andrzej)...

Proslavljeni Kratki film o ubijanju, Krzysztofa Keislowskog snimljen je kao segment njegova Dekaloga inspiranog sa 10 biblijskih zapovijedi nastalog u produkciji poljske televizije. Dva segmenta tv-dekaloga distribuirana su u formi filma od kojih je prvi „Ne ubij“ preimenovan u Kratki film o ubijanju. Treba istaći i činjenicu da je Dekalog nastao na zalazu poljskog komunizma, kojeg je Kieslowski oštro kritizirao, ali svjestan činjenice da sama demokratizacije ne rješava brojne društvene dileme,Kieslowski se okrenuo univerzalnim temama. 

Priča je to o mladom Jaceku koji besciljno luta sumornim betonskim kvartovima Warszawe a zatim, bez ikakvog očitog motiva, brutalno ubije taksistu. Nedugo zatim biva uhapše i izveden pred sud. Za branitelja mu je dodjeljen mladi Piotr Balicki, koji kroz svoje prvo vatreno krštenje preispituje i svoj cinični stav prema sudstvu i pravnom poretku uopće.

Film je izazvao mnoge kontraverze najprije zbog izrazito realističnog prizora ubistva taksiste te Jacekova smaknuća prilikom izvršenja smrtne kazne. U samoj Poljskoj, socijalne implikacije filma bile su iznimne samom činjenicom da je pokrenuo zahjteve za ukidanjem smrtne kazne. Film je s druge strane proslavio Kieslowskog te mu donio niz značajnih priznanja među kojima treba istaći nagradu Europske akademije za film te specijalnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu.

Mnogi drže da se radi o iznimnom remek djelu europske kinematografije obzirom na savršenost filmske cjeline u odnosu na prostor i vrijeme u kojem se ona odvija. Posebno je hvaljena fotografija Slawomira Idziaka, koji je za potrebe snimanja filma koristio 600 različitih filtera kako bi atmosferu oko glavnog junaka i cijele priče učinio depresivnom i tamnom. Filteri su uklonjeni pred kraj filma, kao simbol njegova završetka.

Filmski su podmotivi brojni. Kieslowski se tako bavi i uticajem slučajnosti na život pojedinca a portret jednog zločina, pretvara u instrument majstorske dramaturške implikacije različitih životnih sudbina prikazanih na vrlo jednostavan ali do perfekcije suptilan način, kroz jedan surovi zločin ali i isto tako surovu kaznu.
Ocjeni film:

23 kolovoza 2010

Otok Shutter (2010)


(Shutter Island)

SAD, 2010, triler, 138 min.

Režija: Martin Scorsese

Uloge: Leonardo DiCaprio, Mark Ruffalo, Ben Kingsley, Max von Sydow, Michelle Williams, Emily Mortimer, Patricia Clarkson...

Priča započinje odlaskom policijskog maršala Teddy Danielsa i njegovo partnera Chucka Aule na otok Shutter, u zatvorsku bolnicu namjenjenu zatvorenicima sa teškim psihijatrijskim poremećajima. U potrazi su za nestalom Rachel Solando, pacijenticom koja je ubila svoje troje djece iako ne prihvaća realnost. Teddy Daniels međutim sumnja da glavni psihijatar izvodi eksperimente na zatvorenicima. I sam opterećen vojničkim traumama iz II svjetskog rata, Teddy vodi istragu isprepletenu realnošću i fikcijama koje ga okružuju.

Od početka svoje karijere, redatelj Martin Scorcese bavio se pitanjem nasilja, s filmovima poput „Taksist“, „Raging Bull“, „Goodfellas“, te oskarom nagrađeni „The Departed“. S „Otokom Shutter“, Scorcese ide sjenovitom, ponekad nevidljivom linijom između realnosti i mašte. Bez da se otkrije unaprijed previše, dovoljno je reći da film pokazuje više različitih realnosti a likove vodeći kroz labirint duševnog stanja u kojem se teško razlučuju različite razine stvarnosti.

Glavni glumci Leonardo DiCaprio kao maršal Daniels, Mark Ruffalo kao njegov partner u istrazi, te Sir Ben Kingsley kao dr. Cawley, psihijatar koji upravlja bolnicom izjavili su nakon premijere (održane na 60. Berlinaleu) da im je posao bio jako težak jer je slojevitost likova i stvarnosti u pojedinim scenama bila poput divovske slagalice za koju je trebalo pronaći odgovarajući komad tek kad se otkrije onaj koji slijedi. U napetosti same radnje isprepreteni su i drugi faktori: mračne uspomene generacije veterana Drugog svjetskog rata, poput lika maršala Daniela, kao i napetosti Hladnog rata koje su pedesetih godina prošlog stoljeća pogodile živote brojnih ljudi. U ostalim ulogama pojavljuju se Michelle Williams kao tragična maršalova žena, dok Emily Mortimer i Patricia Clarkson glume likove koje on susretne u bolnici. Veteran velikog ekrana Max Von Sydow tumači briljantnog psihijatra čija vlastita prošlost krije vrlo mračne tajne.

03 travnja 2010

Avatar (2009)


(Avatar)

SAD, 2009, sf, 162 min.

Režija: James Cameron

Uloge: Sam Worthington, Zoe Saldana, Sigourney Weaver, Stephen Lang, Joel Moore...


Pedesetih godina prošlog stoljeća, američka se je kinematografija kroz žanr western filmova bavila kolonizacijom Divljeg zapada i načinom na koji je tretirano domorodačko indijansko stanovništvo. 2154 godine, ljudska je rasa na putu da kolonizira planet Pandoru a zbog vrijednog minerala unobtaniuma kojeg se može naći na ovoj planeti ljudi su spremni istrijebiti domorodačko stanovništvo Na'vi. Kako bi se lakše približili ovoj rasi, naučnici su genetskim inžinjeringom stvorili Avatare, mješance ljudske rase i stanovništva Pandore. Njihova borba za očuvanje svog načina života, light motiv je filma Avatar, režisera i scenariste Jamesa Camerona.

U toj borbi nisu sami, jer shvatajući njihove uzvišene ciljeve, njihovoj borbi pridružuju se i Jake Sully  (glumi ga Sam Worthington) koji je na Pandoru došao kako bi se priključio radu u jednom naučnom laboratoriju te dr.Grace Augustin (Sigourney Weaver)  voditeljica te laboratorije.

Iako je Avatar najavljen kao epski SF filma a pojedini, prije svega američki kritičari u njemu tražili političke i filozofske premise (koje su nedvojbeno prisutne), film Jamesa Camerona fascinira prvenstveno filmskim efektima kojima su do u detalje prikazane šume i džungle Pandore te spretnost naroda Na'vi da ih koristi na svoju dobrobit i, u borbi sa ljudkim kolonizatorima, pretvore u svoju prednost.

Ideju za Avatara James Cameron prema vlastitom priznanju nosi još od ranih '90-tih. Ipak tek u novom stoljeću stvorile su se tehnološke pretpostavke da se napravi ovakav jedan film. U konačnici koštao je oko 250 miliona $ ali će, s druge strane ući u historiju kao prvi film koji je zaradio preko 2 milijarde dolara.

Film je dobitnik Zlatnog globusa za najbolji film i režiju a iako je bio nominiran i za Oskara za najbolji film, dobio ga je za najbolju fotografiju, specijalne efekte i scenografiju. 




27 ožujka 2010

Muškarci koji bulje u koze /The Men Who Stare At Goats/ (2009)


SAD, 2009, drama, 94 min.

Režija: Grant Heslov

Uloge: George Clooney, Ewan McGregor, Jeff Bridges, Kevin Spacey, Stephen Lang...

„Muškarci koji bulje u koze“ britka je antiratna satira nastala kao adaptacija romana Jona Ronsona. Novinar Bob Wilton (Ewan McGregor) upozna Lyna Cassadyja (George Clooney) koji je navodno bivši pripadnik tajne eksperimentalne američke vojne jedinice formirane da istražuje i razvija nevjerovatne psihološke moći. Njih dvojica kreću kroz iračku pustinju u potragu za pokretačem programa Billijem Djangom (Jeff Bridges).

Knjiga Jona Ronsona na kojoj je zasnovan scenarij filma navodno se temelji na istinitim događajima. Budući da smo već dosta toga naučili o gadostima koje je prakticirala i prakticira CIA, vrlo je vjerovatno da su se neki odjeli CIA-e doista i bavili alternativnim metodama ratovanja. Međutim, iznimno jaka bizarno – satirička potka filma u ovom slučaju djeluje kao dvosjekli mač. Zabavno i smiješno vrlo lako ubija svaku pomisao razboritog gledatelja da su stvari prikazane u filmu na bilo kakav način povezane sa stvarnošću.

Glavnu ulogu reportera uvjerljivo je odigrao je Ewan McGregor. S druge strane nastup Georgea Clooneya je ipak problematičan. On naime ponavlja neke svoje prijašnje uloge ('Tko je ovdje lut', 'Razvedi me, zavedi me') smušenog čudaka uz dodatak da u slučaju ovog filma još i posjeduje nadnaravne moći. Jeff Bridges je dobio lik na rubu parodije, a za svoje uloge dobro su odabrani Kevin Spacey i Stephen Lang.

'Muškarci koji bulje u koze' mjestimično su urnebesno duhoviti i subverzivni. Opći dojam prilično kvari dramaturški neuredna cjelina. Film je to u kojem ima divnih detalja, međutim ti detalji nisu spretno povezani u cjelinu.

Apokalipsa danas / The Apocalypse Now / (1979)

SAD, 1979, drama, 146 min.

Režija: Francis Ford Coppola,

Uloge: Marlon Brando, Robert Duvall, Martin Sheen, Frederic Forrest, Albert Hall, Sam Bottoms, Dennis Hopper, Harrison Ford

Inspiriran romanom Heart of Darkness Josepha Conrada, film prati specijalnog vojnog agenta Willarda (Martin Sheen) koji dobiva zadatak da u Kambođi ubije odbjeglog časnika Kurtza (Marlon Brando), čovjeka blistave biografije ali i turbulentnog uma. Prolaskom kroz pakao prizora vijetnamskog rata, Willard u antologijskoj sceni spuštanja niz rijeku u dubini kambođanske džungle, dolazi do teritorija časnika Kurtza, do njegovog vojnog hrama i mjesta gdje je u svom svijetu izgradio kult vlastite ličnosti.

Ono što Apokalipsu odvaja od drugih vijetnamskih filmova je jačina kojom Coppola ulazi u mračnu podsvijesti likova: Willard je na početku filma sam u hotelskoj sobi u Saigonu i jedino na što može misliti je rat i džungla. Kurtz ima svoje privatno carstvo a filmom dominiraju subrealni prikazi zabilježeni kamerom Vittorija Storara.

«Ovo nije film o Vijetnamu, ovaj film je Vijetnam» izjavit će poslije Coppola aludirajući na teškoće koje su pratile realizaciju projekta. Stalna su bila ucjenjivanja Branda (koji je čini se pored Jacka Nickolsona jedini koji je Kurtza mogao portretirati onakvim kakav jeste) da će napustiti film, Martin Sheen je imao srčani udar a novinari su izvještavali da su helikopteri vojske tadašnjeg filipinskog diktatora Marcosa paralelno bili na usluzi Coppolinom projektu dok su s druge strane suzbijali pobune na filipinskom jugu gdje je film snimljen.

Film je dobitnik Zlatne palme festivala u Cannesu, Zlatnog globusa za režiju i sporednu ulogu (Robert Duvall) i BAFTA nagrade u istim konkurencijama. Film epskih dimenzija i remek djelo mračne strane ljudske duše.

15 ožujka 2010

Ni na nebu ni na zemlji / Up In The Air / (2009)


SAD, 2009, drama, 109 min.

Režija: Jason Reitman

Uloge: George Clooney, Vera Farming, Anna Kendrick, Jason Bateman...

Jason Reitman, scenarist i redatelj hita iz 2007. "Juno", udružio je snage s Georgeom Clooneyem u slatko-gorkoj komediji o putujućem biznismenu čiji je posao davanje otkaza u kompanijama zahvaćenim recesijom. Svijet Ryana Binghama je 'u zraku'. Kako sam kaže, on živi na letu avionom, on se najviše relaksira u svojem sjedištu prve klase na letu s jedne strane američkog kontinenta na drugu. Na svaki način, taj dio njegova života je lakši nego njegov posao - on, naime, daje otkaze ljudima kojima to nemaju hrabrosti reći njihovi vlastiti direktori.

No, čitav njegov vrlo pažljivo organiziran svijet doživi potres kada upozna Alex, poslovnu ženu koja je jednako kao i on 'luda' za letenjem i za svojom karticom Frequent Flyer s ubilježenim stotinama tisuća preletenih milja. Lik Alex glumi Vera Farmiga.

Između dvoje strastvenih putnika razvija se veza i dogadjaju se smiješne stvari, ali, kako tvrdi George Clooney, film nije ljubavna komedija.

"Od samog početka ovaj film nisam smatrao ljubavnim. Smatrao sam ga komedijom, ali s mnogim tužnim elementima. Dakle, ljubavna priča je samo jedan sloj zbivanja, ali ne glavni," kaže Clooney.

Dodatak mješavini Ryana i Alex je Ryanova neiskusna kolegica s posla, Natalie - u interpretaciji Anne Kendrick - koja je netom diplomirala i sva je orna da promijeni svijet na bolje.

Glavna tema filma je Ryanov i Natalien svakodnevni posao: govoriti ljudima da njihova radna mjesta više ne postoje. Redatelj i scenarist Jason Reitman kaže da kad je počeo pisati scenarij, prije sedam godina, Amerika je bila u ekonomskom procvatu; do kada ga je dovršio, ekonomija je pala u najgoru recesiju od Velike depresije. Upravo to doživljavanje ekonomske recesije u stvarnom životu, dramatično je izmijenilo i njegov film.

"Tragao sam za lokacijama u St. Louisu i Detroitu i vidio sam velik broj potpuno praznih zgrada. Lokacije su bile sjajne, ali zgrade su bile prazne jer su toliki uredi bili zatvoreni i uposlenici otpušteni. Stvarnost mi je došla do mozga i shvatio sam da ne mogu koristiti scene davanja otkaza onako kako sam ih prvotno napisao. Morao sam napraviti nešto autentičnije," kaže Reitman.


To autentičnije bilo je da, umjesto da intervjuira glumce, održi intervjue s ljudima koji su izgubili posao. Oni su mu opisivali kako je to izgledalo kada im je bio uručen otkaz. Reitman kaže da sam nikada ne bi ni pomislio da napiše scene onako kako su se odigravale u stvarnom životu. Na kraju je taj stvarni život dao ton mnogim scenama u filmu. Ali, na koncu, kaže Reitman, to nije film sa socijalnom porukom.

"To NIJE film o otkazima u korporacijama. To je osobni film: kako želite da vam život izgleda? koga i što želite u tom životu? Mislim da je to nešto što svi mođemo razumjeti," kaže Reitman.

Osnova za scenarij filma "Up In The Air" je istoimeni roman Waltera Kima.
Glumačka postava uključuje još Jasona Batemana, Melanie Lindskey i Dannyja McBridea. (VOA)

Avijatičar / The Aviator / (2004)


SAD, 2004,drama, 170 min.

Režija: Martin Scorsese

Uloge: Leonardo DiCaprio, Cate Blanchett, Kate Beckinsale, Joh C.Reilly, Alec Baldwin, Alan Alda, Ian Holm...

Biografski film o milijunašu Howard Hughes (Leonardo DiCaprio) je narativni oskarovski film koji prati život jednog od najvećih idealista suvremenog američkog društva koji je svoj novac trošio na svoje pasije: avione, filmove i žene. Nakon što je ovaldao Hollywoodom i američkim zračnim prostorom, on uživa u svemu što Hollywood pruža: pamte ga po vezama koje je imao sa dvije velike ikone Katharine Hepburn (Cate Blanchett) i Avom Gardner (Kate Beckinsale). Iluzije međutim odmiču predaleko pa je Hughes načet nervnom bolešću kompulsivne depresije doseže dno u vlastitoj samoći iz koje izranja uz pomoć istih onih idela  koje je sada potrebno braniti pred optužbama američkog senata da je pronevjerio novac namjenje izgradnji špijunskih aviona. 

Žar sa kojom Hughes govori o avionima i filmovima ravna je opsesiji malog djeteta koje traži igračku od roditelja. Postoji i segment u kojem Hughes ostvaruje ono u šta duboko vjeruje a ostvaruje jer vjeruje bez dodira sa realnošću (Katharine Hepburn mu tako govori da su „filmovi filmovi jer nisu stvarni život“). Hughes je uporan i savladava sve prepreke. 

Nažalost, film se gubi u nastojanju Scorsesea da s jedne strane prikaže grandioznost genija koji je revolucionarno promjenio tokove američkog civilnog zrakoplovstva dok s druge strane balansira na ideji objašnjenja Hughesove pasije i junaka koji ne kontrolira ni sebe ni druge. Rezultat je nepotrebno predug film koji se na žalost ne razvija kritički prema onome što je Hughes radio nego slavi opsesiju a ta je opsesija mogla pripadati bilo kome drugom i biti opsesija o bilo čemu. 

Treba istači vrhunske efekte i scenografiju, dobro odigranu ulogu Leonarda DiCapria  te brilijantnu Cate Blanchett u ulozi Katharine Hepburn koji joj je donio Oskara i BAFTA nagradu za ulogu u ovom filmu.

06 ožujka 2010

Soba panike / Panic Room / (2002)


SAD, 2002, triler, 112 min.

Režija: David Fincher

Uloge: Jodie Foster, Kristen Stewart, Forest Whiteker, Dwight Yoakam, Jared Leto...

Meg Altman se sa kćerkom doseljava u krajnje luksuzan stan na Manhattnu. Prethodni je stanar međutim bio ekcentrični bogataš koji je paranoidno dao napraviti blindiranu sobu iz koje je kada jednom uđete nemoguće izaći. 

Soba se zove panic room a dešava se da tokom prve noći boravka u novoj kući Meg i njezin kćerka moraju bježati ispred provalnika. Zatvaraju se u panic room, Meg je klaustrofobična a njena kćerka dijabetičar što je dovoljan povod za niz scena koje će vas šokirati i trznuti dobrim trilerskim efektima. Očekivano, jer režiju potpisuje David Fincher, reditelj proslavljenog trilera Seven



Ocjeni film:

01 ožujka 2010

Alien: Osmi putnik / Alien / (1979)


SAD, 1979, sf, 117 min.

Režija: Ridley Scott

Uloge: Tom Skerritt, Sigourney Weaver, Veronica Cartwright, Harry Dean Stanton, John Hurt

Pojavom Aliena 1979.godine označen je novi pravac u svijetu filma naučne-fantastike: nastao u vremenu nakon čuvenih Zvjezdanih ratova, film prati grupu kosmonauta suočenih sa sasvim realnom mogućnošću da se na njihovoj svemirskoj krstarici pojavi "osmi član posade", kojeg članovi posade, sasvim obični ljudi a ne super kosmički heroji, nastoje pobjediti u situaciji kada u biti i ne znaju o kakvom se stvorenju radi.Ono što se zna jeste da stvorenje treba ljudsko tijelo kako bi položilo svoja jajašća. 

Sve to uz klasične momente filmova strave i užasa koji podrazumijevaju grandioznu uvodnu scenu uz prizore tišine i prikaz svemirskog prostranstva u kojem vlada strah, napetost i neizvjesnost. Alien se u filmu vidi samo na kratko. Ridley Scott s druge strane koristi Hitchcockov trik kojim se stvari čine strašnim iako se u biti ne vidi nigdje ništa. Slogan filma "U svemiru niko ne čuje vaš vrisak" najbolje govori o tome. Znamo da je alien tu, bojimo ga se ali zapravo nikako da ga vidimo u klaustrofobičnom okružju punom tenzija. 

 Uslijedit će još tri nastavka pustolovine sa "osmim putnikom" a 2003. godine u distribuciji na DVD-u se našla i "director cut" verzija ovog filma.  


20 veljače 2010

Komplikovano je (aka Previše je složeno) / It's Complicated / (2009)


SAD, 2009, drama/komedija, 120 min.

Režija: Nancy Meyers

Uloge: Meryl Streep, Alec Baldwin, Steve Martin, John Krasinski, Lake Bell, Mary Kay Place, Rita Wilson…

Srednjovječnost nije hendikep, poruka je priče redateljice Nancy Meyers u kojoj Meryl Streep glumi Jane, razvedenu majku troje djece i vlasnicu restorana u Santa Barbari. Sa svojim bivšim mužem, ponono oženjenim Jakom u dobrim je odnosima. Nakon što se sretnu na diplomskoj zabavi svoga sina, između njih počinje da se rađa nova ljubav. Ili je to samo afera, jer Jane nije sigurna, posebno kada se u njezinom životu pojavi arhitekta Adam. Umjesto klasičnog ljubavnog trokuta, stvari postaju složene jer Jane dvoji da li je ljubavna veza sa bivšim suprugom ispravna ili ne.

Ovo holivudsko slavljenje srednjovječnosti, zabavna je i uspješna priča Nancy Meyers u kojem standardno izvanredna Meryl Streep portretira sve faze žene srednjih godina: od propitivanja vlastitog izgleda do želje za radikalnim promjenama u svom životu. Nasuprot nje  je Alec Baldwin, sa mladom ženom, malim djetetom i nezadovoljstvom trenutnim životom kakvog nije očekivao. Njihova je obnovljena veza, svjesna je Jane, prolazna i u startu osuđena na propast jer i sama to ne želi, ali prepušta se ludorijama među kojima je najzanimljivija ona kada joj Jake ostavi smotuljak marihuana kako bi se podsjetili na mladost. Niti jedno niti drugo se na kraju ne kaju usprkos neuspjehu veze. Na žalost, lik Adama kojeg tumači Steve Martin nespretno je uglavljen u cijelu priču jer se on ne čini aktivnim protagonistom nego više dramaturškom figurom kako bi se stvari učinile zamršenijim. A one bi takve bile i bez njega kao što bi takve bile i da je umjesta njega tu bio bilo ko drugi.

Zavodljivost ovog filma je u poruci da ako ste srednjovječni ne trebate očajavati nego jednostavno pokrenuti svoj život i uraditi sve ono o čemu ste maštali dok ste bili mlađi a i ponoviti ludorije koje su vam nekada pružale zadovoljstvo svjesni činjenice da to neće biti isto nego ipak malo drukčije.    

Annie Hall (1977)


SAD, 1977, drama

Režija: Woody Allen,

Uloge: Woody Allen, Diane Keaton, Tony Roberts I, Carol Kane, Shelley Duvall

Prvobitno zamišljen kao priča o ubistvu sa podmotivom ljubavnog odnosa između komičara Alvy Singera i Annie Hall, ovaj film je prerastao u vrhunsku romantičnu komediju koja prati uspon i pad moderne ljubavne veze nervoznog komičara i djevojke koja usprkos života u  New Yorku ne pronalazi sebe. 

Singer analizira svoje djetinjstvo i propale brakove a Annie Hall odlučuje da počne sa posjetima psihoterapeutu. Uz to, njihovim razgovorima dominiraju intelektualne teme poput filozofije a kao kontrast gledalac u jednoj sceni ima priliku čitati titlove šta zapravo njih dvoje misle dok razgovaraju jedno s drugim. 

Nakon što Annie Hall nakratko odlazi u inozemstvo sa svojim radnim kolegom, otkriva da treba napraviti rez u svom životu i po savjetu svog psihoterapeuta posvetiti se više vlastitim potrebama. Tu je otprilike i kraj veze između Singera i Annie Hall i početak njegovog pokušaja da je vrati. 

Film je u utrci za Oskara 1977 godine pobijedio «Zvjezdane ratove», Woody Allen nagrađen za scenarij i režiju a Diane Keaton za ulogu Annie Hall, koja u Dianinoj interpretacija prolazi put od zbunjene do samosvjesne djevojke.

15 veljače 2010

Svi predsjednikovi ljudi / All the President's Men / (1976)


SAD, 1976, drama, 138 min.

Režija: Alan J.Pakula

Uloge: Dustin Hoffman, Robert Redford, Jack Warden, Martin Balsam, Hal Holbrook, Jason Robards...

Bob Woodward i Carl Bernstein mladi su novinari Washington Posta koji, nakon što je izvršena provala u središte Demokratske stranke, istražuju pozadinu cijelog događaja, kasnije poznatog kao „afera Watergate“. Sama priča isprva se čini dosta riskantna njihovim šefovima no kako informacije koje Woodward i Bernstein dobivaju od misterioznog izvora iz samog vrha administracije  („Deep Throat“) postaju pikantnije, uredništvo shvata da su dvojica mladih novinara na tragu eksluzivnog materijal koji će na kraju dovesti do ostavke američkog predsjednika Nixona.

Malo je dobrih filmova koji na ovako slikovit način oslikavaju vezu između istraživačkog novinarstva i intriga političkog establishmenta (u ovom slučaju washingtonskog) poput Pakulinon glasovitog filma Svi predsjednikovi ljudi. Iako dramaturški letargičan, film je vremenom postao omage istraživačkom novinarstvu, ne samo zbog činjenice da je Washington Post dobio Pulitzerovu nagradu za svoj doprinos otkrivanju afere Watergate, nego i zbog činjenice da su motivi uokvireni scenarijem Williama Goldmana aktuelni i danas. Zamjenite kucače mašine savremenim kompjuterima i teške žičane telefone fancy mobitelima i dobit će te 21. stoljeće. Političke intrige i njima bliski izvori spremni da progovore ostaju manje više univerzalni u vremenu. 

14 veljače 2010

Amadeus (1984)


SAD, 1984, drama, 160 min.

Režija: Miloš Forman,

Uloge: F.Murray Abraham, Tom Hulce, Elizabeth Beridgge, Jeffrey Jones, Simon Callow

Kažu da su sretni oni koji su zadovoljni tuđom srećom. Oni koji to nisu završe u tami svoje zavisti. Tako ide filmska priča o Mozartu i njegovom velikom protivniku Salieriu, ispričana kao Salierieva ispovijed svećeniku, u trenucima vlastite umobolnosti.

Mladi muzički genij dolazi na dvor cara Josipa II gdje izaziva Salierijevu zavist u općoj oduševljenosti Mozartom i djelima koja stvara. Salijeri ga proklinje ali neprijateljstvo ne pokazuje otvoreno. Mladi je Mozart na kraju ipak financijski uništen, umire u svojoj 35 godini života ali sa impozantnim opusom zbog kojeg Salieri onda kad se već nalazi u umobolnici proklinje raspelo jer je Božiji dar dat Mozartu a ne njemu. Izezutno je jaka scena ona u kojoj pored Mozarta na samrti sjedi Salieri a veliki mu kompozitor diktira posljednje note svog Requiema.

Film se bazira na stvarnoj okosnici Mozartovog života kojeg su obilježila tri čovjeka: Mozartov otac Leopold, car Josip II i Salieri. Genijalna Formanova priča o Mozartu, imala je ogromnu popularnost: film je dobitnik brojnih nagrada a gledanost publike zahvaljuje prikazu Mozartovog lika- pomalo hippy, nekonvencionalan, sklon svakodnevnim užicima i nesvjestan vlastitog genija.

Film impozantne scenografije, snimljen na prirodnom svjetlu, vrhunski je filmski spektakl. Dobitnik je osam Oskara 1984.godine, uključujući i Oskare za glavnu mušku ulogu, režiju, film i scenarij. Nosilac je i francuskog Cezara za najbolji strani film, britanske BAFTA nagrade za fotografiju i montažu te Zlatnog globusa za režiju, najbolju dramu, najbolju mušku ulogu te scenarij. 

27 siječnja 2010

Ko to tamo peva (1980)


SFRJ (Srbija), 1980., komedija, 86 min.

Režija: Slobodan Šijan

Uloge: Pavle Vujisić, Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Aleksandar Berček, Neda Arnerič, Taško Nacić, Bora Stjepanović, Slavko Štimac...


Trošni autobus firme Krstić putuje u predvečerje II svjetskog rata iz srbijanske provincije u Beograd. Grupu putnika čine različiti profili ljudi a svakome se žuri da što prije stigne u prijestolnicu. Put se međutim neočekivano oduži što dovodi do neobične interakcije između njih. Svađaju se tako i raspravljaju sluteći katastrofu koja predstoji. Trošni autobus firme Krstić postaje tako komična metafora jedne epohe koja će uskoro nestati u krvi i plamenu. Slika je to, s druge strane svega onoga što Balkan, u najširem smislu riječi jeste: skup primitivnih i kvaziintelektualnih ljudi koji su se stjecajem okolnosti našli na jednom mjestu. Jedni sa drugima moraju, svaki o sebi misli sve najbolje, jedni druge teško toleriraju ili toleriraju samo zato što moraju.

A sve je suprostavljeno u tom autobusu firme Kristić: stari solunski veteran naspram germanofila Brke koji prezire sve oko sebe, novopečeni gradski hohštapler Pevac koji se nabacuje Mladoj koja netom vjenčana sa Mladoženjom putuje „njezinoj sestri u Beograd“. A Ćelavi koji boluje od tuberkuloze, baš kao i Lovac, drži se postrani, nadajući se što bržem dolasku na odredište.

Dugometražni film Slobodana Šijana, komedija iz 1980. godina okupila je impozantna imena glumačke garde bivše Jugoslavije. S druge strane, mnogi smatraju da se radi o jednom od najboljih filmova snimljenim u bivšoj državi i filmskom izričaju koji je na globalnom, svjetskom planu, ostao nezapažen prvenstveno zbog činjenice da se radi o predstavniku male kinematografije (Jedan od najvećih filmova za koji svijet nije čuo- formulacija je sa kojom se ukratko netko poslužio osvrčući se na film, decenijama poslije). Danas na primjer smiješno zvuči da je budžet filma, kojeg je najprije trebao snimati Goran Paskaljević, iznosio svega 130 000$ a da je cjelokupno snimanje trajalo 21 dan.

Uistinu se međutim radi o remek djelo gdje scenarij vrhunskog srpskog satiričara Dušana Kovačevića dobiva svoj najbolji obris kroz dramaturški savršeno skladnu filmsku cjelinu. Jer film možete odgledati nebrojeno mnogo puta i svaki put ćete pronaći novi detalj. Kadar se u tom smislu posebno izdvaja. Usprkos brojnoj glumačkoj ekipi, nikome u njemu ne nedostaje mjesta. Fascinirajuće je zapravo kako jedna tragična okolnost može biti viđjena kroz njezine zabavne detalje.

Ko to tamo peva, vremenom je stekao kultni socijalni status pa su pojedine filmske fraze poput „Vozi Miško“ postale idiomi južnoslavenskih jezika.

Za film je vezana i jedna zanimljivost. Završna scena u kojem po dolasku u Beograd, autobus bude pogođen u neprijateljskom bombardiranju, trebala je predstavljati scenu u kojoj se vidi bijeg životinja iz zoološkog vrta. Međutim, zbog smrti tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, granice bivše države ostaju zatvorene, pa tako i životinje predviđene za snimanje koje su pripadale jednom talijanskom cirkusu, nisu mogle biti dopremljene na set. Scena je kasnije iskorištena za film Underground Emira Kusturice, zbog čega je srpska filmska kritika vrlo često pravila poveznice između ova dva filma. Iako je međutim istina da su oba filma nastala u kritičnim momentima jugoslavenske povijesti (smrt Josipa Broza Tita s jedne i krvavi raspad bivše države s druge strane), činjenica je da film Ko to tamo peva ne bi postao veliki film da nije nastao u vremenu u kojem je nastao kao što je i činjenica da Kusturičin Underground nije veliki nego ne bi bio toliko kotraverzan da se pojavio u nekom drugom trenutku. Kako god, Šijanov Ko to tamo peva obilježio je početak nove ere tadašnje jugoslavenske kinematografije koja se osamdesetih godina prošlog stoljeća polako oslobađa jednoumlja i slobodnije progovara o društvenim pojavama toga vremena.

Film je nagrađen specijalnom nagradom žirija na festivalu u Montrealu te pulskom Zlatnom arenom za najbolju sporednu ulogu koju je ponio Aleksandar Berček. 

13 siječnja 2010

Prohujalo sa vihorom / Gone With The Wind / (1939)


1939, drama, SAD, 238 min.

Režija: Victor Flaming

Uloge: Clark Gable, Vivien Leigh, Leslie Howard...

S razlogom proglašen historijskim, film prati zbivanja na američkom jugu u osvit i nakon građanskog rata. Scarlet O'Hara arogantna je i svojeglava djevojka koja plijeni pažnju a nakon što građanski rat počne, počinje i njena borba za opstanak porodičnog imanja Tare i uspon u novom postratnom društvenom uređenju.

Uporedo traje i priča o ljubavnom trokutu Scarlet O'Hare, njezine istinske i neostvarene ljubavi Ashleya i Rhetta Buttlera, južnjačog playboya za kojega je Scarlet vjenčana iz pragmatičnih razloga.

I nakon mnogo godina, film Prohujalo s vihorom doima se kao izuzetno jaka priča sa legendarnom heroinom Vivien Leigh nagrađenom Oscarom za ulogu u ovom filmu. Prvobitno je uloga bila namjenjena Bette Davis ali je ona odbila uloga jer nije htjela surađivati sa Erol Flynnom predviđenim za ulogu Rhetta Buttlera.

Film spektakularan za vrijeme u kojem je nastao, ostat će zapamčen po tada šokantnoj izjavi Rhetta Butlera «I dont give a damn» i završnoj sceni u kojoj se slomljena i napuštena Scarlett sprema za novi početak jer «Sutra je novi dan»